Pitanje gdje ću više sad, taj 'kick' za putovanjima koji me je dugo držao nekako se ugasio još za vrijeme pandemije, kad nisam ni mogao putovati osim malo po Europi. Međutim, Europu ni ne računam previše jer sad za sitne novce možeš kupiti avionsku kartu i otići bilo gdje kad imaš malo vremena. Ipak, stalno pokušavam vratiti taj adrenalin koji me pucao pri prvim putovanjima po svijetu pa idem na sve ekstremnije opcije. Sad se taj osjećaj, s ovim zadnjim putovanjem na Antarktiku i jug Južne Amerike, pomalo i vratio. Bilo kako bilo, svake godine u prvom i drugom mjesecu kad nemam puno posla taj crv proradi i moram negdje otići.

Ipak, ovdje je bilo riječ o Antarktici i valjda tvom najekstremnijem putovanju? Barem što se prirodnih uvjeta tiče?

Da, svi su me pitali prije puta jesam li uzbuđen, a meni se činilo kao da idem u Perković. Naravno, kad sam došao tamo, uzbuđenje je naraslo. Na Antarktiku sam krenuo iz Čilea, točnije iz Ushuaija, najjužnijeg naseljenog mjesta na svijetu. Od tamo svi brodovi kreću preko Drakeovog prolaza na jug, a ovaj moj je bio najmanji koji to radi. Dug je 80 metara, što se možda čini dosta, ali u tom zloglasnom morskom prolazu gdje se spajaju tri oceana valovi su prosječno visoki šest metara, a često dohvate i 15. Smatra se najopasnijem područjem za plovidbu na svijetu. Samo putovanje traje dva dana u jednom smjeru i dobro nas je izvaljalo, mene i još 70 ljudi. Na palubu broda ne smije se izlaziti jer je velika mogućnost da ćeš pasti s palube. Kad padneš, tamo te Bog u moru više ne može naći. Kopkala me je ta ideja malo, ali kad sam pogledao kroz prozor na palubu, izašao sam na sekunda i brzo se vratio nazad.

Dijelio sam kabinu s jednim Japancem, a wc s još dvojicom iz susjedne kabine. Na brodu su bile 24 nacije. Upozorio sam ih na moju Crohnovu bolest i da često moram na zahod, ali to su prihvatili. Nisu ni imali puno izbora. Uglavnom, teško je spavati koliko te valja, a pomogle su mi nekakve tablete za spavanje koje sam gutao poprilično i ubio oko na dva-tri sata. Obično putujem s malim budžetom, ali i ova jeftina opcija koštala me oko 6.000 eura. Našao sam i sponzore pa mi je bilo lakše.

Na Antakrtiku idu i veliki  kruzeri, puno luksuznija opcija.

Da, ali s kruzera nema iskrcavanja na kopno, što je meni bez veze opcija. Oni na tim grdosijama samo plove okolo i gledaju uokolo. Čak i ta Antarktika postaje turistička destinacija. Ovaj moj brod je nekad bio istraživački, s njega smo se u gumenjacima iskrcavali na kopno i to je ono po mojoj mjeri. Naravno, i cijena je puno niža, a vidi se i osjeti puno više. Na kruzeru gledaju na kopno iz jacuzzija, a ja sam po njemu hodao. Dakle, u svaki gumenjak stane po šest-sedam ljudi i voze nas na kopno. Ne moraš imati ni posebnu odjeću, dadu ti oni što je neophodno. Ja sam na sebi imao nekih 15 eura vrijednosti s Temua. Dali su mi čizme, jer kad se iskrcavaš s gumenjaka najprije moraš zagaziti u more. U šest dana na Antarktici smo osam puta iskrcali se s broda na kopno. Imali smo dosta sreće s vremenom, iako je tamo već krenula jesen. Zapravo za cijelih tih šest dana nisam vidio niti jedan drugi brod osim našeg.

Što se sve tamo ima za vidjeti?

Posjetili smo jednu istraživačku postaju, ali tamo nikog više nije bilo jer je prošla sezona. Penjali smo se brdima, a vrijeme je bilo sunčano i ne pretjerano zima, tek par stupnjeva ispod nule. Nije bilo niti jakog vjetra. To mi se sve skupa malo išlo i na živce. Tek pri kraju našeg boravka tamo pao je snijeg. Uglavnom, gdje pogledaš vidiš nešto lijepo i moćno pred čime se osjećaš malim. Opasnosti nije bilo jer nas posada dobro čuva. Kako ljude, tako i okoliš. Svaki put prije izlaska na kopno dezinficiraju čizme, isto tako i pri povratku na brod. Ne smiješ nikakvu stvar spustiti na pod, niti uzeti i najmanji kamenčić. Naravno, ja sam Balkanac pa sam ih uzeo nekoliko, jednog za prijatelja koji me to zamolio. Uzeo sam u bocu i malo snijega. Imao sam ideju što ću s tom vodom, ali sam odustao. Naravno, puno je faune. Dočekali su nas grbavi kitovi, tuljani leopardi koji su ogromni, i naravno, pingvini. Milijardu ih. Išli smo na kolonije gdje ih je i po tisuću. Ne smiješ ih dirati ili maziti, ali oni su poprilično znatiželjni i sami prilaze. Znate već onu priču o Balkancima. Jedini problem je što im probava odlično radi pa je u tim kolonijama miris, ajmo reći, malo drugačiji.

I evo nas napokon do čuvenog kupanja.

Pa o tome sam sanjao kao dječak i obećao sam si da ću to kad-tad napraviti. Dakle, nije bila opcija da se, kad sam već tamo, ne okupam. Ušao sam u more na jednoj plaži, kamenje mi je bilo ispod nogu i trebalo se prošetati malo do dubljeg. Jedino mi je išlo na živce što je dan bio sunčan, a u snu je bio vjetar i led. Kad su mene vidjeli, ušlo je u more još nekoliko ljudi. U moru sam ostao jednu minutu. Ulazak je težak, ali sam skočio i zaronio. Imao sam specijalnu kapu na glavi koju mi je dao jedan prijatelj, a služila je da ne izađem vani na minus 1 mokre glave i duge kose. To ipak ne bi bilo pametno. Osjećaj je kao da te sto noževa odjednom probilo. Izašao sam, pogledao, i onda se još jednom bacio u more. Imao sam ideju skočiti i s broda na 3.000 metara dubine, ali nisu mi dali. Nemam pojma zašto.

Sve fotografije u opremi teksta snimio je sam Gogo, po prvi put je uložio u malo skuplji, polovni mobitel.

Njegovo putovanje, osim 10 dana Antarktike, trajao je još šest tjedana. Planinario je po Čileu i Argentini, plašio se puma, posjetio Punta Arenas gdje ima puno potomaka hrvatskih doseljenika, ali se nije uspio ogrebati za ručak ili večeru. Penjao se po vulkanima i posjetio jedan od najvećih ledenjaka na svijetu.

Za iduće veliko putovanje još će razmisliti o destinaciji.

Za kraj, ima jedan važan savjet za sve koji putuju po svijetu ili to namjeravaju.

- idite izvan sezone, svugdje je jeftinije. I kad nađete jeftinu avionsku kartu, odmah je kupite. Onda prema terminu leta planirajte sve ostalo u životu – zaključuje svjetski putnik Goran Subašić.